Prokleta avlija

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna. Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to. Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji. Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.